Na istoku Hrvatske, na Dunavu i Vuki neuništivo stoji Vukovar, grad heroj. Nekoliko sam ga puta već posjetila, ali sam ga nedavno prvi puta doživjela pod snijegom.
Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskoga rata, bijeli križevi na bijelom pokrivaču, 938 neidentificiranih žrtava, najveća masovna grobnica u Europi nakon Drugog svjetskoga rata. Sve je bilo puno neke bolne tišine, na trenutke mi se učinilo da se još uvijek osjeća miris krvi.
Ovčara, farma koja svjedoči o pokolju koji su počinili pripadnici JNA i srpskih paravojnih postrojbi. Ubijeno je 261 civil i vojnik koji su, kao pacijenti Vukovarske bolnice, odvedeni u hangar – logor, a potom smaknuti u divljini. Među žrtvama bio je i novinar Siniša Glavašević. U hangaru, gdje su svi ti ljudi proveli posljednje trenutke svoga života, nitko od nas nije mogao ostati ravnodušan. Tamo sve ima neku dublju simboliku i smisao. Vrata se ne mogu zatvoriti kako nitko više tamo ne bi mogao ostati zatočen. Na podu su ostale čahure metaka kojima su ubijeni ovi nedužni i ispaćeni ljudi. Na zidovima su njihove slike koje se, poput zvijezda, polako pale i gase podsjećajući nas da i dalje žive u našim životima. Na sredini prostorije, u podu, konstruiran je vrtlog, „spirala smrti“ koja se polako okreće. Na njoj su ispisana imena palih junaka, a na dnu je svijeća koja simbolizira svjetlo prema kojem putuju njihove duše. Na stropu, kao na tamnom nebu, nalazi se 261 zvjezdica, po jedna od njih sjaji za svakog ubijenog. Okolo, na podu u slami, leže njihovi osobni predmeti, gledam ih i postajem svjesna da su to bili sasvim nevini, obični ljudi, baš kao i ja. Odjednom mi je postalo preteško živjeti sa saznanjem koliko čovjek može biti okrutan i besraman.
Često sam o Domovinskom ratu razmišljala kao o nečemu što se dogodilo u prošlosti, ali rat mi nije bio nikada bliži nego u Vukovarskoj bolnici. Koliko li je samo ranjenih civila i vojnika kroz nju prošlo? Na ulazu se još uvijek nalazi kirurški stol na kojem su se pokušavali spasiti brojni životi u nedostatku osnovnih sanitarnih uvjeta. Na pločicama u hodniku nalazi se kronologija svih događanja napisana po sjećanju jer dokumentacija još uvijek nije vraćena. Na stropu se nalazi rupa koju je načinila bomba teška 250 kg koja je probila pet katova bolnice i pala među noge pacijentu srpske nacionalnosti koji je ostao neozlijeđen. Nasreću, nikada se nije aktivirala. Hodajući podrumskim prostorom bolnice razmišljala sam o osoblju i divila se njihovoj predanosti i hrabrosti. Sve su prostorije tada bile bolničke sobe u kojima vrijeme kao da je stalo, na brojnim krevetima leže lutke, kao nekada pacijenti, a oko njih liječnici i medicinske sestre. Posebno me rastužila jedna tamna prostorija puna ogledala. U sredini je gorjela svijeća, a odraz njezina plamena vidio se na svim zidovima. Sa zvučnika su se čula imena odvedenih i ubijenih pacijenata…
Nakon dvodnevnog boravka u Vukovaru osjećam puno veću zahvalnost za svaku ranu na ovom gradu, njegovim ljudima, našim braniteljima.
Ponosna sam što pripadam narodu ovako velika i hrabra srca.
Paula Đozić, 8. a